Početna > Ratni zločin, Stožernici > Tamo gdje noću svijetli, tamo više ne žive Hrvati

Tamo gdje noću svijetli, tamo više ne žive Hrvati



Zimska su doba i dan je prilično kratak, smrkava se već u četiri popodne, pa smo dobar dio puta vozili noću i uvjerili se da nam je vodič govorio istinu: uz nas promiču napuštena sela, vide se samo porušene kuće uz cestu. Ovdje u mraku strše u nebo ostaci nečijeg dimnjaka, ondje je nekadašnji vlasnik ispisao poruku na ostacima zidova da prodaje imanje, ima i broj mobitela, a tamo se u zapuštenom dvorištu naziru zapaljeni i zahrđali ostaci starog tamića, kojim je gazda prije rata vozio povrće i ljetinu na otkup. Ne čuje se lavež, kasan ćuk ni netopir, da parafraziramo Matošev Notturno…
– Džungla je ovdje bila, nije se dalo proći, pa trsimo i čistimo. Ovo smo u štali sad, a do jučer je šuma vladala od zida do zida – pričao nam je nešto ranije, još za danjeg svjetla, Mario Pandurević iz Šamca.
Ekipica radnika s njim čisti obiteljsko imanje poznatog hrvatskog klesara iz obitelji Lucić. Na Plehanu smo, brijegu visokom tristotinjak metara, jugoistočno od Dervente, u srcu Posavine. Gazda imanja dobro je situiran, pa je odlučio obnoviti svoje i uposlio Pandurevića, Peru Marića i Harisa Koštića da pomognu.
– U Posavini je masa hrvatskih sela zbrisana s lica zemlje, ko bi ih sve pobrojo… Vražji Dayton je za nas Hrvate iz ovog kraja poguban. Legaliziro je agresiju na Posavinu. Jedino dobro što je donio, to je da je presto rat. Nas su i političari zaboravili, i oni iz Hrvatske, a da ne govorimo o ovima iz Republike Srpske, kojoj sad pripadamo, Sarajeva ili Mostara. Pa, jebse Draganu Čoviću u Mostaru za nas ovdje… – nabraja Pandurević, dok Haris motornom pilom čisti okućnicu, a Pero loži grane na ledini.
Sve je sivo i propada po koja sirota pahulja snijega. Da ga je barem pola metra, prekrio bi ovaj jad i sve bi se činilo ljepšim, čistijim, bjeljim.
– Ove iz Sarajeva ništa i ne zanima, a u Banja Luci nema iskrene želje da se Hrvati vrate, niti ljudi imaju ikakvih uvjeta da se vrate. Jebga, nećeš jest zidove – govori Pandurević i odmahuje glavom:
– Nemoguća misija, moj gospodine. Nemoguća – cijedi kroz zube, više kao za sebe.

A dobro su živjeli Posavljaci, to je kraj sličan slavonskom, plodna zemlja, vrijedni ljudi, stoka se množila, a oranica rađala. Nesreća je što su se našli na putu srpskim ratnim vođama u BiH: njima je nužno trebao koridor između Bosanske krajine i srpskih teritorija u istočnoj Bosni. Štoviše, čak se iz Knina moglo do Beograda, kao kroz jednu državu.
Na Plehan se prvi od rijetkih vratio Marko Princip, ali ljudina samo odmahuje rukom i ne želi čuti za novinare. S radnicima je na vlastitoj kući, rade na krovu s kojeg nam dovikuje:
– Šta ću ti pričat, ako pričam, a ne kažem istinu, ne valja. Ako je kažem, uvijek se neko uvrijedi i kaže: šta ti tamo pričaš, neće se niko vratit kad tebe čuje…
Markovo prezime je očito i Markov program i od principa ne odustaje, pa smo ga pustili da teše drvenu građu na miru. Nadamo se da ćemo s fratrima imati više sreće.

Dajte mi tabletu!
Tu je nadaleko poznati franjevački samostan s crkvom sv. Marka evanđelista.
– Samo u našoj župi bilo je 7500 vjernika. Držali smo dvije mise nedjeljom i još šest po filijalama. Danas imamo samo stotinjak vjernika koji ovdje žive stalno. Sve što je srušeno, to su hrvatske kuće. Od Johovca do Brusnice ima 15 župa, sve jedna do druge, možda i 40 kilometara, sve skupa bi se zbrojilo 40 tisuća vjernika. Govorimo, prije rata. Sada je po 15-20 vjernika u župi – priča nam fra Mirko Filipović.
U plehanskoj župi bilo je 2000 kuća, a obnovilo se dva ili tri posto, dakle oko pedesetak. Kažu fratri da na natječaje za obnovu hrli po 200-300 ljudi, a prođe ih 10 ili 20.
– Za 300-400 godina ne bi se sve obnovilo tim tempom. Još je štos da onaj tko ima imovinu na drugom mjestu nema ovdje pravo na obnovu. Pa, prošlo je više od 20 godina od rata, prognani ljudi su morali u međuvremenu nešto steći. Ovo je totalno uništen kraj, ništa vrijedno se nije učinilo da se to obnovi – govori fra Mirko.
Plehansku crkvu na brijegu bubali su u ratu avioni i topovi, ali je nisu srušili. Onda su se odlučili za drugu metodu: donijeli su pet tona eksploziva i digli je u zrak. Otišao je s njom i samostan. Sve lijepo složeno na hrpi, zajedno s umjetninama.
– Lijepa kovana željezna ograda našeg crkvenog dvorišta završila je u Derventi, oko jednog propalog kafića što ga je držao neki policajac, rodom iz Visokog… Kad bismo mogli vladati situacijom, možda… bi se nešto i moglo planirati. Ovako…, drugi nam kroje haljinu. Ali, 700 godina smo tu, pa ćemo i ostati – poručuje fra Mirko.
Uz davno porušene posavske kuće koje obavija zimsko sivilo, iznenadila nas je jedna cijela. Na nekoliko katova. Piše: Terapijska zajednica “Izvor”, Dobrotvorna organizacija Kruh sv. Ante, Sarajevo.
Hm, komuna usred pustoši! Operater Dragan Sjenica upoznaje nas da zajednica postoji pet godina i trenutačno se brine o 12 štićenika, bivših ovisnika, po programu koji je vodila sestra Bernardica.
– Godinama sam bio na dopu i ovo je pravo mjesto za mene. Već godinu dana sam tu. Nema drugog načina da riješim svoje probleme – govori nam Duško Ždrale, iz Konjica.
– Da se može s kakvom tabletom sve ispravit, odavno bi je neko smislio – dodaje Sjenica.
– Ja sam čupo instalacije i kadu iz stana da se domognem para za drogu i jednom shvatio: dosta je više. Imam sina (12) i kćerku (9), trebam za njih živjeti. Nije prava bit da ja ovdje iskopam 10 metara kanala, nego da naučim kako nešto korisno napravit, kako izdržat pritisak, kako normalno komunicirat s ljudima – tumači nam Duško život u komuni.
– Nema ti ovdje naroda… Evo, ima tu jedna obnovljena kuća, ima i centralno grijanje. Vlasnica umrla, čoeka nema odavno, sinovi u Njemačkoj. U kući je sad jedan naš bivši štićenik, Damir iz Čapljine, radi kod fratara. Ja sam tu izolovan, priča on meni, ni oženit se ne mogu, pa koja će ti doć ovde – objašnjava Dragan čari posavskog života.

Nekako do proljeća
Banjolučanin je, tjedan dana radi, dva je kod kuće. Program nije religijski, pa obojica naših sugovornika su pravoslavci, Dragan i Duško. Pomažu rijetkim seljanima, cijepaju drva, imaju krave, pčele, 28 košnica, plastenik, piliće, kokoši, tuke… Prolaze dani nekako.
Prošle su i godine da su se Mato i Jela Grubišić vratili kući. Otišli su 1992. na Uskrs, vratili se ujesen 2003. Da vidite koja smišna obiteljska kuća s ružičnjakom i živicom…
– Da dođete na proljeće, tek to je ljepota – govori nam Jela dok ulazimo u toplu kuću, a u garaži ostavljamo komšije pravoslavce da srede meso, tog jutra su klali svinje, za dnevnicu.
– Glavni razlog što smo se mi vratili je što je moj sin ovdje pogino u ratu. Govorili nam neki, oni vam sina ubili, a vi se vraćate. Pa baš zato, kažem ja, moj Mario (25) je pogino da mi ostanemo na ovoj grudi – govori nam majka Jela.
Kad su došli na svoj prag, ni struje nije bilo, snijeg je padao, pahulje ko šake, pričaju Grubišići, a Jela nam nudi još tople domaće krafne. Ipak je svinjokolja bila.
Govore da je u Derventi 440 vojnika poginulo u borbama sa srpskim snagama, a svih žrtava da se skupilo preko tisuću. Dva mjeseca naši domaćini nisu pouzdano znali što im je sa starijim Marijom. Mlađi sin Ivica također je bio u borbi i preživio. Danas je u Njemačkoj. Na koncu je došlo do razmjene tijela i Marija su pokopali u Zagrebu.

Vatra i granate
– Oni su vojnu kolonu JNA zaustavili i uzeli im oružje. Poslije je policija rekla da se vojsci to oružje vrati… A, znajte i to da su nas Hrvati opljačkali. Iz Osijeka bila došla neka brigada, kao da pomogne ovdje… – prisjećaju se Jela i Mato.
– Kuća nam je bila zapaljena i srušena granatama, kao i ostale hrvatske. Norveška je financirala obnovu, a prvi su se vratili fratri. Opraštanje i zbližavanje nam je sudbina ako ćemo živjeti na zajedničkoj zemlji. Nas Hrvata u Posavini nema ni u čijim planovima. Dayton nas je pokopao. Porušeno je 13.650 stambenih jedinica, a najviše hrvatskih, u općini Derventa. Obnovljeno je tek tri posto. Nekima je obnovljeno, a ipak se ne vraćaju. Naslušali smo se mi i Dodikove i Josipovićeve demagogije kad su bili tu – govori Mato, učitelj u mirovini.
Pričajući o apsurdima daytonske Bosne, Mato ističe da on ne može birati hrvatskog člana Predsjedništva BiH, budući da živi u Republici Srpskoj, a da jednako tako ne može ni Srbin u Federaciji, jer najčešće nacionalno obojene stranke ističu takve i kandidate u svojim sredinama.
Snijeg se još nije bio uhvatio kad smo pošli dalje. Pratili smo svjetla, između kojih se naširoko utvrdio mrak. Sad znamo, tu su nekada živjeli Hrvati.

Damir Tolj
Ante Čizmić/EPH
Slobodna Dalmacija

  1. Nijedan komentar do sada.
  1. No trackbacks yet.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s