Početna > Hrvati u BiH, Obnova i povratak, Ratni zločin > Bogić Bogićević: POGUBNI SAVEZI – Hrvatske stranke šute o genocidu u RS-u

Bogić Bogićević: POGUBNI SAVEZI – Hrvatske stranke šute o genocidu u RS-u


bogic_bogicevic

“S prostora Republike Srpske “nestalo” je 92 posto Hrvata, ali stranke koje nose taj nacionalni predznak i ne pomišljaju da to nazovu genocidom, još manje pokušavaju da poprave to stanje. To je posuda spojena s onom u Hrvatskoj, odakle su Srbi masovno otišli u krajnje sumnjivim političkim okolnostima i uglavnom zauzeli stara staništa bosanskih Hrvata u RS”, kaže između ostalog Bogić Bogićević u intervjuu za sarajevski Avaz.

Intervju je rađen povodom sutrašnjeg datuma, odnosno 12. ožujka 1991., kada je Predsjedništvo SFRJ otpočelo svoju trodnevnu sjednicu, u svojstvu vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, na kojoj je generalski vrh JNA zahtijevao odobrenje za uvođenje izvanrednog stanja u Jugoslaviji.

Satjerani u zapovjedni bunker JNA na Dedinju, Borisav Jović (Srbija), Jugoslav Kostić (Vojvodina), Nenad Bućin (Crna Gora) i Riza Sapundžiju (Kosovo) podržali su generalski prijedlog. Stipe Mesić (Hrvatska), Vasil Tupurkovski (Makedonija), Janez Drnovšek (Slovenija) i Bogić Bogićević (BiH) glasali su protiv. Bogićevićev glas bio je ključni za suzbijanje generalskih i Miloševićevih apetita.

U toj ružnoj atmosferi, pod prijetnjom oružja i očigledne fizičke nesigurnosti članova državnog vrha, odluka se praktično nastojala iznuditi. Koliko je ta bunkerska atmosfera utjecala na aktere?

Bili smo iznenađeni mjestom za sjednicu, predviđenom samo za ratne okolnosti. U bunkeru je bilo hladno, ogrnuli su nas nekim kabanicama, a okolo je bilo puno naoružanih uniformiranih ljudi, sve u cilju posrednoga zastrašivanja i pritiska.

Tada nismo znali da nas tajno prate i kamere, čiji snimci se sve do danas prikazuju u televizijskim programima. Zabrinutost se očitovala na licima kolega Drnovšeka, Mesića i Tupurkovskog, na mome također.

Mislili smo da smo uhićeni. Naravno da mi nije bilo nimalo ugodno, pogotovo što nisam imao nikakvu vrstu olakšavajućih okolnosti kakve su imala njih trojica. Oni su za glasanje imali stavove svojih parlamenata, koji su bili protiv bilo kakvog uplitanja vojske, pogotovo protiv davanja vanrednih ovlaštenja vođstvu JNA.
Naša skupština u Sarajevu, nažalost, u tom vremenu je bila blokirana, nacionalno podijeljena i posvađana, i nije bila u stanju da donese nijednu važniju odluku, pa tako ni o ovom pitanju.

Znači li to da je, u ime BiH, odluka o glasanju bila isključivo u Vašim rukama?

Bilo bi prirodnije da sam imao politički stav moje republičke baze. Kako ga nije bilo, odgovornost je prešla na moja pleća. Odluka da glasam protiv uvođenja vojne uprave u SFRJ, iako je rukovodstvo BiH bilo u pat-poziciji, ipak nije bila strogo privatna.

U glavi sam vagao razmišljanja građana svoje republike, koje sam predstavljao u Beogradu – ne samo Srba, nacije kojoj sam rođenjem pripao, nego i Hrvata i muslimana, kako su tada službeno kategorirani, kao i Jevreja, Slovaka, Roma, Bosanaca, Hercegovaca, Jugoslovena i drugih koji su živjeli u tadašnjoj BiH.

Izabran na referendumu svih građana BiH 1989. godine, osjećao sam odgovornost prema njima i njihovoj budućnosti. Glasajući protiv želje Miloševića i vojnoga vrha, da na ovaj način podjarme kompletnu zemlju i njezine ljude, mislim da sam izrazio volju većine građana BiH. Poslušao sam i glas svoje savjesti, jer da je spomenuta zamisao provedena u djelo, u Jugoslaviji bi proključao pakao.

Poznato je da su na Vas vršeni veliki pritisci, od prijetnji do nuđenja „nagrada” za glas po mjeri Miloševićeve politike…

Iako se kaže da svaki čovjek ima svoju cijenu, neki principi ipak nisu ni za prodaju ni za cjenkanje. Ni jednog trenutka uopće nisam razmišljao o toj vrsti kažnjavanja ili nagrađivanja, jer sam znao da bi to bila veleizdaja moje BiH, ali i humanosti, ljudske i političke čestitosti.

Ništa ne bi moglo da skine ljagu s moga imena da sam se ponio drukčije. Bilo bi to moje moralno samoubojstvo i, najgore od svega, izdaja samoga sebe. Miloševićev štab pokrenuo je protiv mene akciju poznatu pod nazivom „Lomljenje Bosanca”, s ciljem da me za deset dana pridobiju na svoju stranu. Vodili su protiv mene snažnu i orkestriranu hajku punu etiketiranja i pokušaja zastrašivanja.

Masu koja je nasjedala na te klevete i izmišljotine praktično su poticali na linč. Znate, nacionalisti mrze pripadnike drugih nacija, ali su još više ostrašćeni prema svojim sunarodnjacima koji s njima ne dijele tu mržnju. Tako je postalo uobičajeno da me beogradski mediji tada nazivaju „srpskim izdajnikom”.

Što bi se dogodilo u tadašnjoj Jugoslaviji da je odluka bila drugačija?

Krvoproliće kasnije ipak nije izbjegnuto. No, mislim da bi posljedice bile još gore da je to krenulo po ožujačkom receptu Miloševića i JNA 1991. JNA bi svojom čizmom prvo zgazila Zagreb i Ljubljanu, a potom i Sarajevo i Skoplje. To bi proizvelo pravu klaonicu, jer je JNA raspolagala kolosalnim oružanim potencijalima. Zamislite da je organizirano krenula armada sa 180.000 vojnika i oficira, 1.850 tenkova, 455 borbenih aviona i 198 vojnih helikoptera, više od dvije tisuće krupnokalibarskih artiljerijskih oružja, sa izuzetno jakim pomorskim snagama…

Posljedično bi došlo i do unutarnjeg sukoba u JNA, u kojoj su služili momci i oficiri iz svih naroda. Bilo bi to građansko krvoproliće iz kojeg bi krupni profit izvukla agresivna i velikosrpska politika Slobodana Miloševića te vodeći generali iz vojnoga vrha koji su, služeći Miloševiću, širili zabludu da je to u interesu stabilizacije zaljuljane Jugoslavije.

Da sam glasao za taj scenarij, i na meni bi bila krivica za slanje mladih regruta iz JNA u stradanje i rat protiv nas samih. Nekima je, međutim, bilo lako da igraju ulogu dobrovoljnih davatelja tuđe krvi, koju su kasnije ponajviše prosuli po Bosni i Hercegovini.

Najbolje je, ustvari, da povijesničari sude bismo li sada imali ovo što imamo ili bi se, da je ožujački odgovor generalima bio DA, po nama se sada prostirala hegemonistička i nacionalistički skrojena “velika Srbija”.

Kasnije je bilo nekih tvrdnji u naučnim i političkim krugovima u BiH da je bilo bolje da je uvedeno izvanredno stanje, jer bi time, kako objašnjavaju oni koji tako tvrde, bio izbjegnut rat i agresija. Kako to komentirate?

To su, u biti, nezrela razmišljanja ljudi koji nisu uspijevali da sagledaju cjelinu problema bivše Jugoslavije, pogotovo namjera pučističke Miloševićeve družine. Da je u ožujku 1991. JNA kao žandarm stavila ruku na Jugoslaviju, želja za ravnopravnošću drugih naroda, sve do njihovih državnih nezavisnosti, zadugo bi bila ušutkana velikosrpskom hegemonijom.

Veliko je pitanje kad i kako, s kojim posljedicama, bi se iz tih ralja iščupali, uključujući i našu Bosnu i Hercegovinu.
Da je tada uvedena vojna uprava, ne bi bilo uvjeta ni za kakve referendume o nezavisnosti, pa time ni mogućnosti za državna osamostaljivanja pojedinih republika.

Jedan nacionalizam, srpski, potakao je i druge, posebno u Hrvatskoj. Smatrate li da su Tuđman i Milošević, ustvari, igrali igru “najboljih neprijatelja”, potrebnu za provođenje dogovora o podjeli BiH, kao zajedničkog plijena?

Mnogo smo o tome govorili još dok je taj njihov pakt djelovao. Na ovoj vremenskoj razdaljini samo se to još bolje vidi, s materijalnim dokazima i svima vidljivim argumentima. Jedan nacionalizam drugim se hrani, a najopasniji su kad plijen zajednički traže na trećoj strani.

Tuđman i Milošević za to su odredili BiH, na kojoj je trebalo da namire svoje proždrljive nacionalističke i fašistoidne apetite. Iz Beograda je ova ideja krenula, ali je u Zagrebu objeručke dočekana, pa se i kasnija zbivanja moraju gledati kao dvostruka agresija: i srbijanska i hrvatska, jer su njihove vojne snage djelovale na našem tlu.

Tuđman je bio oduševljen “velikodušnom ponudom” Slobodana Miloševića, koji mu je – po svjedočenju ljudi bliskih tim krugovima – ponudio teritorij sličan onom koji je imala hrvatska banovina pred Drugi svjetski rat.

Dodatno je Hrvatskoj nuđena cazinsko-kladuška krajina, pod vodstvom Fikreta Abdića, koju je Tuđman doživljavao kao dodatni dokaz svoje velike “umješnosti”. Tadašnji hrvatski vrhovnik, uostalom, na sva usta se hvalisao da će BiH nestati kad se u njoj susretnu njegove škare i Miloševićeve makaze.

To političko savezništvo, na štetu BiH, ni danas nije okončano, iako njegovih tvoraca fizički više nema.
S prostora Republike Srpske “nestalo” je 92 posto Hrvata, ali stranke koje nose taj nacionalni predznak i ne pomišljaju da to nazovu genocidom, još manje pokušavaju da poprave to stanje.

To je posuda spojena s onom u Hrvatskoj, odakle su Srbi masovno otišli u krajnje sumnjivim političkim okolnostima i uglavnom zauzeli stara staništa bosanskih Hrvata u RS. Hrvatsko-srpske političke nagodbe na štetu BiH i dalje su jedna od opasnosti koje su nadvijene nad našom zemljom.

Slažete li se da je Slovenija u krvavom raspadu SFRJ prošla najjeftinije?

Beograd je planirao i provocirao izlazak Slovenije iz sastava SFRJ, a desetodnevni rat u ljeto 1991. samo je bio dimna bomba kojom se ta vrsta političkog dogovora pokušavala prikriti.

Suština intervencije JNA u Sloveniji bila je da oružje i vojska s te strane okruže Hrvatsku, pa da se onda ona lakše uhvati u kliješta s istoka i zapada, potpomognuto “balvan” pokretom Srba u samoj Hrvatskoj. Izlaskom Slovenije iz sastava SFRJ, ona je, ustvari, prestala da postoji, a otvoren je lov na teritorije u kojima je Srbija mislila da će najviše da profitira.

U tom smislu može se i reći da je Slovenija tu veliku dramu prošla s najmanje ožiljaka, čak i da je bila sebična u svojoj politici, povlačeći se iz SFRJ bez obzira prema drugim ugroženim dijelovima zemlje. Moja ideja vodilja je bila da se svi nekako spasimo od krvoprolića, ali je Slovenija krenula logikom: Spašavaj se tko može!

Velike sile zavlačile su nas uvjeravanjima da se granice neće mijenjati i da rata neće biti. Koliko je to utjecalo na sam karakter i način raspada nekadašnje Jugoslavije?

Međunarodna zajednica značajno je utjecala na krizne tijekove i njihov rasplet. Od američkih do europskih visokih dužnosnika dobivali smo garancije da nikakvo mijenjanje granica ne dolazi u obzir, da reforme u zemlji trebaju biti kompromisne i mirno provedene, uz njihov budni nadzor.

Često su dolazili u Beograd, nudili pomoć, pa i novac za Markovićeve ekonomske reforme. No, konkretna ponuda, ako je uopće bila iskrena, stigla je prekasno. Tek krajem lipnja 1991. Europa nam je poručila da će nas prečicom primiti u svoj sastav, k tome i pomoći s četiri milijarde dolara. Bilo je to u trenutku kad je zloduh već harao cijelom zemljom: Milošević i JNA uhvatili su se čvrsto za ruke, a Slovenija i Hrvatska su prije toga donijele odluke o državnom osamostaljivanju.

Hrvatskom je plamtio i rat, koji je u BiH, tada još skrovito, ali nezadrživo, takođe planiran u vidu združene agresije JNA i paravojnih četničkih jedinica, kroz međuetnički sukob u samoj zemlji, a onda i unutarnacionalni (Cazinska krajina). EU može kazati da je ponuda bila na stolu, i to je točno. S naše strane, može se reći da je vrijeme za to bilo znatno prije, i također ćemo biti u pravu.

Koji bi njihov postupak, prema Vašem mišljenju, bio najispravniji u tom vremenu?

Međunarodna zajednica najispravnije bi postupila da je inzistirala na demokratskom obrascu obaveznom za sve u tadašnjoj Jugoslaviji, a da je svoje priznanje nezavisnosti novonastalih država uvjetovala time da se sve procedure, a ne samo referendumi, provedu u demokratskom duhu. Oni to nisu učinili.

U svakom slučaju, u svojim brojnim diplomatsko-političkim intervencijama diljem svijeta, međunarodna zajednica rijetko gdje je sa svojim naporima dala tako slabe rezultate kao kod nas.

U to uključujem i njihovo sponzoriranje Dejtonskoga sporazuma, na koji nikako ne mogu biti ponosni i koji je produžio agoniju Bosne i Hercegovine. Izmakao nam je ispod nogu neke temelje bez kojih se država može nazivati državom, a da u biti bude samo imitacija ili rasklimani tronožac.

I postdaytonski mir je, međutim, poprilično varljiv, bez vidnijeg napretka. Šta je tome uzrok, prema Vašem viđenju?

Dio naših nevolja, kako rekoh, seže u dejtonsko mirovno slovo, koje je nečitko našvrljano, tako da se na njega mogu pozivati i oni koji ovu zemlju vole i oni koji žele da je sahrane.

Drugi uzrok produženoj agoniji, sad još ekonomski i socijalno neizdrživoj, dala je nemušta borba s nacionalizmima. Oni su od 1992. do 1995. kulminirali, ali i danas dominiraju političkom i društvenom scenom.

Građani su, kao osnova države, žrtvovani “svetom nacionu”, pa i izbori uglavnom liče na popise stanovništva. Većini stranaka to odgovara i one, umjesto na onome od čega se živi, u ljudima traže i potpiruju samo njihovo nacionalno biće. Strah me da ćemo, ako se ovako nastavi, imati i državu i narode, ali ćemo izgubiti ljude, te da ćemo, samim tim, od svoje državnosti dobiti samo golu formu, ali ne i istinski sadržaj.

Danas prijete da nas ovako izranjavane dokusure siromaštvo, kriminal, korupcija… Vidite li snage koje mogu kolo politike pokrenuti u boljem smjeru?

Nevolja nikad ne dolazi sama. Nakon vremena smrti stigle su i pošasti koje spominjete, koje građanina BiH čine evropskom bijedom po svim parametrima. Stranke i političari dvadesetak godina ponašaju se veoma komotno kad je u pitanju njihova odgovornost prema građanima.

Na njihov račun sebe su obogatili, popeli se na vrh piramide s koje, međutim, ne vide dalje od svog nosa.
Prolazi nam ‘voz za vozom’, pa ni izazovi euroatlantskih integracija ne postaju inspiracija za drugačije ponašanje. Jednostavno, politika je sebična i nenarodna.

Nacionalne oligarhije rade samo za svoje uske interese. A onda im, na izborima, građani opet rašire krila. Dok je tako, stranke neće imati interesa da se mijenjaju.
Izlaz treba tražiti, prema mom viđenju, u aktivizaciji građana. Bez pritiska iz mase, nijedna vlast ne obraća mnogo pažnje na svoje podanike.

Moramo se više posvetiti kritičkom građanskom otporu, nastojanju da svoje izabranike primoravamo da rade ono što pred izbore obećavaju. Jako sam začuđen tom vrstom nedostatka građanske hrabrosti kod naših ljudi, koji pitomo saginju glavu pod maljevima loše vlasti.

Zašto niste prihvatili kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva i u kojem pravcu mislite da će ubuduće ići Vaši politički angažmani?

Počašćen sam isticanjem moga imena u najuži krug kandidata za gradonačelnika Sarajeva. U njemu sam proživio i najljepše i najteže dane svoga života, kompletnu opsadu grada, s nevoljama jednakim ostalim sugrađanima.

No, nadam se da ću dočekati da se Sarajevo opet digne u olimpijske visine, čemu ću rado dati i svoj doprinos. U ovom trenutku, međutim, ne mogu prihvatiti ovu kandidaturu, jer mi predstoji još nekoliko mjeseci brižljivoga saniranja zdravstvenih teškoća.

Nakon toga su mogući i moji intenzivniji politički angažmani koji bi doprinosili i napretku cijele BiH. Oni ne moraju biti vezani ni za kakve zvučne i visoke funkcije, ali će biti obojeni mojom pripadnošću ljevičarskim idejama. Do tada, pokušavam u formu knjige dovesti prisjećanja i analize onoga o čemu govorimo i u ovom intervjuu.

Nakon prvog dana ožujske sjednice Predsjedništva SFRJ u vojnom bunkeru, tri generala – Mamula, Adžić i Kadijević – odletjela su u London, Pariz i Moskvu, da traže podršku za vojni udar u Jugoslaviji. Zašto je nisu dobili?

Mi iz Predsjedništva uopšte nismo bili informirani o ovim generalskim misijama. Oni su ih poduzeli jer su dobro znali da vojni udar ne može proći bez podrške bar jedne velike sile. Francuzi i Englezi su kazali da je to unutarnje jugoslovensko pitanje. Mnogi to sada tumače kao njihovu prešutnu suglasnost s vojnim udarom, koji ne bi javno podržali, ali ne bi ništa protiv toga ni poduzeli.

Ima tu dosta istine. Posebno je važan bio sastanak Veljka Kadijevića s ministrom odbrane SSSR-a, maršalom Jazovom, gdje se računalo na punu podršku. No, on im je rekao da pričekaju dok u Moskvi smijene Gorbačova.

To se desilo tek krajem 1991. godine, kad je Jugoslavija već bila u krvi i kad su generali JNA, s Miloševićem, ušli u realizaciju drugačijeg scenarija razbijanja Jugoslavije. U tome im je obilato pomagala i Tuđmanova politika te paravojno organiziranje njihovih pristalica među građanima BiH. (Izvor: Dnevni avaz)

  1. Nijedan komentar do sada.
  1. No trackbacks yet.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s