Početna > HDZ BiH, Hrvati u BiH, Stožernici > Stožerničko-Čovićevski; Jedini siguran u novoj vladi RS-a, ministar iz Posavine Čordaš u “nekom neprovedivom distriktu”

Stožerničko-Čovićevski; Jedini siguran u novoj vladi RS-a, ministar iz Posavine Čordaš u “nekom neprovedivom distriktu”


dodik_covicViše od svega, više od Središnjeg odbora svoje stranke, volio bi predsjednik ‘Devedesetke’, gospodin Božo Ljubić da je ove subote nazočio duhovnoj obnovi kod biskupa Perića, zajedno sa svojim političkim vođom, predsjednikom Čovićem.

Što je dočekao doktor, kako ga zovu, prebjeg iz HDZ-a, da se s vlastitim ljudima i u interesu partnera, obračunava javno, kao što je to nekad, na sveopću radost ljubitelja cirkusa, činio HSP? Dobro je kazao doktor da su samo želje ljubitelja fotelja žele srušiti njegovu idilu s bivšom mu strankom. Da, istih onih fotelja, udobnih i skupo plaćenih u koje je sjeo on i nekolicina njegovih predsjedničkih simpatizera.

Da je, kamo sreće, bio na duhovnoj obnovi, tako prijeko potrebnoj svima, možda ne bi doživio težak poraz od vlastite stranke i to na vlastitom terenu. Poraz, kojeg je većina u njegovom Središnjem odboru shvatila kao prijeko potrebno proširenje Hrvatskog narodnog sabora, ostalim hrvatskim strankama i insitucijama i, daj Bože, konačan i ozbiljan pristup politici bez jeftinog tezgarenja s interesima vlastitog naroda i vlastite zemlje.

Eh, bilo je u najmanju ruku čudno i iznenađujuće vidjeti i prvog među Hrvatima, kako skrušeno, gotovo iskreno pokajnički, što nije u njegovom stilu, stoji pred tim “mrskim biskupom”, koji godinama nije dijelio njegove političke stavove, javno ga kritizirao i imao svoje vlastito viđenje i odgovore na puno osjetljivih pitanja.

A prvi među Hrvatima, ignoriravši njegovo postojanje, nije mu ostajao dužan. A, kako i čujem, teško je i bilo sazvati svu tu vjerničku kliku, koja je godinama podgrijavala uzburkane duhove, ovdje u Hercegovini, popularno nazvane ‘Hercegovački slučaj’ ili franjevci protiv, pogrdno nazivanih, popova. Teško je mnogima od njih bilo moliti s našim biskupom. Naravno, čast onima koji se osjećaju izuzetcima.

O pitanjim zašto su s biskupom molili samo, pogrdno nazvani stožernici, jesu li oni “odabrani”, ima li to neke veze sa stanjem duše, ili je posrijedi lukava simbolika, jesu li i duhovne obnove postale jeftini marketinčki folklor, neka netko drugi promišlja.

Ali, zaista, trebalo je duhovno rasterećeno i ohrabreno otići u Banja Luku, kod Dodika, potvrditi da je naš Čordaš jedini siguran ministar iz stare vlade u novoj, reformiranoj vladi u Republici Srpskoj. Trebalo je Bogu i narodu, a ponajprije Dodiku priznati da su tribine o ‘Reorganizaciji Bosne i Hercegovine’, samo balonska igra riječi, smiriti Dodika i kazati da se to zapravo, odnosi samo na Federaciju.

Da može čovjek biti miran ili stotine sastanaka i ručkova odoše k samom vragu. A zna se kako Dodik može biti nagao i neugodan čovjek. Bolje je ne izazivati sudbinu i ne glumiti pijevca u Banja Luci. U Hercegovini je druga priča. Ma hvala ti Bože, nek barem ta Republika Srpska ostane cijela. Nek’ je barem tamo sve jasno, nema veze što im pada vlastita vlada.

Tko će ga znati, je li duhovno promišljanje ili tempirana mudrost natjerala Čovića da konačno prizna da ni sam ne zna kad će biti završena rekonstrukcija vlasti u Federaciji. Nije lud da i dalje podržava rekonstrukciju vlasti u kojoj će sam sebi doći glave: od pet ministarstava koje želi, jedno traži nadobudni Lagumdžija, jedno dobar prijatelj Dodik. Lako bi on s Božom Ljubićem koji mu traži dva, njega bi mogao nagovoriti i na jedno, ali što njemu na kraju ostaje – u najboljem slučaju dva ministarstva. I je li se za to borio? Ili je mudrije i dalje obilaziti Hercegovinu i Bosnu, tamo gdje još uvijek žive Hrvati i ponavljati kako legalni i legitimni nisu u vlasti, pripremajući se za nove izbore da i Lagumdžiju i Ljubiće i ovo što je ostalo od pravaša i Boljitka pomete. Shvatio je on da mu nije suđena ova vlada, pa neće dalje izazivati sudbinu.

A što je, na kraju, krajeva sudbina? Sudbinu nisu izazivali ni oni u bosanskoj Posavini. Sudbina im je sama došla, pa i onda kada se o njima govori kao o slijepom crijevu pred operaciju, “nekom neprovedivom distriktu”.

Ma, kome su ti Posavljaci više važni? Oni su ionako krivi što, svako malo, odlaze raditi u Hrvatsku jer u svom entitetu, Republici Srpskoj, nemaju posla ili su odselili u Hercegovinu. Kome je više važna ta marva što uporno odbija ostati kod napola obnovljenih kuća i gladovati, moliti, prositi? Što je više u toj Posavini zbog koje su svi dealovi mrtvo slovo na papiru?

Kao što je mrtvo slovo na papiru i presuda Sejdić-FInci. I svaka baba u najzabitijem selu, čula je za tog Sejdića i Fincija. Da sam umjesto njih, zabranila bih besmisleno, beskonačno, licemjerno spominjanje svoga imena. Sejdić i Finci, umjesto simbola demokratskog društva, istog za svakoga, postaju otrcana fraza, isprazna demokratska zakletva, nevjernika u demokraciju.

Piše: Vera SOLDO

  1. Nijedan komentar do sada.
  1. No trackbacks yet.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s