QUO VADIS, POSAVINO?


Pitanje ustrojstva Bosne i Hercegovine ponovno je aktualizirano. Nude se različita rješenja. Čak se i u američkom veleposlanstvu, kako prenose mediji, razmišlja o dokidanju Federacije i ujedinjenju pojedinih županija. Čud­nog li čuda, Republiku Srpsku ne spominje nitko. Na pomolu su nove zakuli­sne igre koje bi mogle napokon privesti kraju pri­sutnost hrvatskog katoli­čkog svijeta u Posavini. A Posavljaci šute.

.

Piše: Dr. fra Luka Marković

.
Danas, u ovim turbulent­nim i neizvjesnim vremeni­ma, ne treba imati straha govoriti o svim onim rješe­njima koja bi mogla zado­voljiti gotovo sve Hrvate, ali i sve druge narode u Bosni i Hercegovini.

­

Šute i oni koji se nazivaju političkim predstavnicima. Kao da ih je narod birao samo zato da bi se mogli brinuti o sebi, i dobro zbrinuti. U pojedinim medijima, kao i u izjavama nekih politi­čara stvara se dojam kao da Hrvata u Posavini gotovo i nema više. A spomenuta gospoda šuti.

 ./ “U banjalučkoj biskupiji, Hrvata, kojih je bilo najviše, ostalo je tek oko 3.500 od blizu 70.000, koliko ih je živjelo do početka 1992. godine.”- biskup Komarica. Bosanska Posavina je podijeljena na dio u RS-u, u kojem su hrvatska ognjišta pusta i u ruševinama, ponajprije “zaslugom stožernih” hrvatskih političara, i dio u FBiH u kojem je stanje neusporedivo bolje.   Stoga, ova opaska administratora! /
.
Na kraju nije beznačajno da u Posavini živi još uvijek, i unatoč svim stradanjima i progonima, oko 50.000 Hrvata. Ne znam čemu služe dezinfor­macije o tome kako se tamo nalazi svega 10.000 Hrvata, kako je to prije nekog vremena na sara­jevskoj televiziji „provalio” političar starog kova gosp. Ivo Komšić. Radi li se o zlonamjernim dezinformacijama ili političkom neznanju? Ako je riječ o dezinformacijama, onda bi se Hrvati Posavine trebali nad takvim i sličnim izjavama dobro zamisliti. Ako je riječ o neznanju, onda bih samo podsjetio na Churchillovu misao, kako se politikom ne bi trebali baviti oni koji ne poznaju barem geografiju. Kad bi se radilo samo o jednom prošlom političaru, ne bi bio problem. Ipak, bojim se da tako razmišljaju i oni iz vrha vodeće hrvat­ske stranke u BiH, koji u zadnje vrijeme kroz raz­govor s međunarodnom zajednicom, srpskim i bošnjačkim predstavnicima, rješavaju hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Inače, kako treba shvatiti probne balone u hrvatskom tisku, koji takvi kontroliraju, u kojim se Hrvate Posavine i Srednje Bosne ostavlja izvan interesnog hrvat­skog prostora. Ne misli netko valjda da će katoli­ci Posavine pristati na to da po „fermane” odlaze u Tuzlu ili Banju Luku, kao što su nekada išli u Gradačac. A da se to ne bi dogodilo krajnje je vri­jeme da se „političari” Posavine počnu baviti poli­tikom, a ne da budu marionete koje samo poslu­šno klimaju glavom, zavade se i izmire, kad im „slavni dvojac” to naredi. Sličnu poslušnost su devedesetih pokazivali i neki od onih iz okupiranih krajeva Posavine, koji danas negdje iz Hrvatske, dobro zbrinuti, okrivljuju za to sve, osim samih sebe. Narod bira političare da zastupaju njegove interese. Politika je težak i intrigantan posao i njome se ne bi smjeli baviti klimoglavci nego odgovorni ljudi. Takvi bi morali naučiti osnovno pravilo iz života, kako posvuda ima ljudi koji vam mogu gledati u oči i lagati, ali i to da takvih ljudi nigdje nema kao u politici. Od takvih igrica ne mogu se zaštititi ni oni pregovori i dogovori koji se vode unutar zidina nekog samostana, od čega bi ga, naravno, trebalo poštedjeti.
Najmanji prostor s najviše Hrvata
Niti jedan dio hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nije toliko stradao kao Hrvati Bosanske Posavine. Krivicu za to – mnogi u Hrvatskoj i svijetu znaju malo – snose dobrim dje­lom i političari iz tih krajeva. Kad biste danas rekli prosječnom građaninu Hrvatske, pa i onome upu­ćenijem u politiku, kako je devedesetih godina prošlog stoljeća na prostoru od Dervente do Brčkog, na nekih 1.500 kvadratnih kilometara (prostor manji od Baranje), u djelovima od osam posavskih općina (Derventa, Modrica, Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Gradačac, Orašje, Brčko) i posavskom dijelu Doboja, živjelo više Hrvata katolika nego u čitavoj zapadnoj Hercegovini, bez Mostara, pogledali bi vas s podsmijehom. A nepobitna je činjenica da je na spo­menutom prostoru devedesetih godina, uz Savu, živjelo više od 140.000 deklariranih Hrvata katolika, dok je brojka hrvatskog pučanstva u općina­ma zapadne Hercegovine (Neum, Ljubuški, Čapljina, Široki Brijeg, Posušje, Čitluk, Grude) iznosila oko 120.000. Ni na jednom manjem pro­storu u Bosni i Hercegovini nije živjelo više Hrvata nego u Bosanskoj Posavini. A gdje su danas? Netko bi zloban, a takvih je bilo puno zadnjih godina, mogao pri tome ustvrditi kako su Hrvati Bosanske Posavine otišli jer nisu željeli branili svoja ognjišta od srpskog agresora. Istina izgleda malo drugačije. Gotovo 50% poginulih Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme srpske agresije bili su Hrvati Posavine. Kad se uzme u obzir činjenica da je Beograd vrlo blizu, kao i to da je velikosrpskim stratezima koridor uz Savu bio od bitne važnosti za kontroliranje područja takoz­vanih srpskih zemalja na zapadu, postaje jasno kakvim su napadima i perfidnim igrama bili izlože­ni Hrvati Bosanske Posavine. O tome mnogo govori i činjenica da je na jedinu očuvanu posav­sku enklavu Orašje palo vjerojanto i više granata nego na Vukovar. O tome je danas važnije govori­ti nego ikad prije, kako bi podmladak Šešelja i Miloševića, koji danas vlada Srbijom, shvatio koliko je ta država sa svojom velikosrpskom ideo­logijom nanijela zla ljudima tog kraja, koji su samo branili svoja ognjišta. Kad bi malo više govorili o tome, možda bi se sva ta buka u Srbiji zbog oslobađanja generala Markača i Gotovine malo utišala. Kažem Srbija, jer iz nje su dolazili tenkovi koji su razarali prostor od Dervente do Brčkog, kao i vojnici, od kojih su mnogi, ubijajući nedužne, možda i sami nedužni poginuli, jer ih je velikosrpska mašinerija prisilila na rat.
Vrijeme ujedinjenja i solidarnosti
     Ovo je važno znati i zbog toga kako ne bi isti­nom postala vrlo često ponavljana laž. Naime, netko od hrvatskih pregovarača bi, a očito je da među njima nema Posavljaka, loveći u mutnom, oslanjajući se pri tome na takve laži, mogao zada­ti Posavljacima i zadnji udarac, koji bi ih pokopao zauvijek, i učinio Bosansku Posavinu prostorom bez njih. Vrijeme je da Posavljaci, u ovim teškim danima života i velikih političkih previranja u Bosni i Hercegovini, zajedno s Hrvatima Srednje Bosne, shvate nužnost ravnopravnog partnerstva s Hrvatima Hercegovine u pregovorima s pred­stavnicima Srba i Bošnjaka, kao i s međunarod­nom zajednicom. U suprotnom, moglo bi im se dogoditi da nestanu sa svoji stoljetnih ognjišta. Ulazak Hrvatske u Europsku zajednicu potaknut će na selidbu sve one Hrvate u BiH koji ne budu zadovoljni riješenim ekonomskim, političkim i nacionalnim pitanjem. Zato je, među ostalim, i svako slavljenje i veličanje Ahdname u ovim vre­menima štetno, jer je ona bila samo znak „milosrđa” nemilosrdnog sultana koji je tim činom dao kršćanima djelomično pravo na život, kao i to da se smiju osjećati drugorazrednim građanima car­stva, ali ne i ravnopravnim i dostojnim ljudskog života. Položaj kršćana u Bosni i Hercegovini pod osmanlijskom vlašću i vladavinom šerijatskog zakona bio je sličan onome Kopta u Egiptu pod vladavinom osvajačkog arapskog islama. Također, svako slavljenje bratstva i jedinstva u bivšoj državi, u kojem su Hrvati, pa i u Bosni i Hercegovini, mogli preživjeti, ali ne i dostojan­stveno živjeti, nekorektno je i štetno.
lako je u općini Orašju za vrijeme Jugoslavije živjelo 78% Hrvata, postojalo je pravilo nacionalne gradonačelničke rotacije. Je li to pravilo važilo i za druge općine u Bosni i Hercegovini? Trebaju li se ponoviti takva vre­mena?
Moraju se uključiti Hrvati Posavine i Srednje Bosne
Mladi hrvatski katolički naraštaji, u to sam duboko uvjeren, žele suživot i s Bošnjacima i sa Srbima, ali na pravednim načelima, u pravoj i sekularnoj državi, bez diskrimina­cije i nadglasavanja. U suprotnom, iselit će mnogo prije i u mnogo većem broju nego što možemo i slutiti, ako se zaštiti samo dio hrvatskog pučanstva. I to je jedan od razloga zbog čega se danas u pregovore oko uređenja Bosne i Hercegovine moraju aktivno uključiti Hrvati Posavine i Srednje Bosne. Kad se dogovor potpiše, bit će kasno, kao i poslije Daytona. Naime, velike sile ne zanimaju poštena rješenja nego samo čimbenik stabilnosti koji osigurava njiho­ve interese. A BiH bi bila sigurno „stabil­nija” ako bi nestali Hrvati iz Srednje Bosne i Posavine. Jedni stoje na putu ostvarenja planova pojedinih bošnjačkih političara, a drugi velikosrpskoj ideji o poveziva­nju „srpskih zapadnih krajeva” sa Srbijom.
Prioritet suživota i mira
Danas, u ovim turbulentnim i neizvjesnim vremenima, ne treba imati straha govoriti o svim onim rješenjima koja bi mogla zadovoljiti gotovo sve Hrvate, ali i sve druge narode u Bosni i Hercegovini. Ne treba imati straha govoriti i o nacionalnim županijama ili kantonima. Njih može biti i mnogo više nego ih ima sada, pod uvjetom da se država funkcionalno ustroji. Zašto? Zato što bi takvo uređenje bilo puno sigurnije rješenje nego neka druga predložena za opstanak BiH i ravnopravnost naroda u njoj. Kad je riječ o hrvat­skom pitanju, onda četiri ili pet teritorijalno pove­zanih regija u BiH može biti samo dobit za Hrvate Hercegovine i Zapadne Bosne, uključujući i Prozor, dok bi drugi bili svedeni na beznačajnu manjinu koja bi morala trčkarati po „fermane” u Tuzlu, Banju Luku ili Sarajevo. Jedna od hrvatskih županija se može napraviti i u Srednjoj Bosni. Hrvati je ne bi mogli odnijeti nikamo iz Bosne. To bi na jednoj strani bio jamac da se Bosnu i Hercegovinu neće dijeliti, dok bi na drugoj strani pružao Hrvatima toga kraja osjećaj sigurnosti da su svoji na svome. Ne znam zašto bi to bio problem za bošnjačke političare? Osim ako nema nekih skrivenih namjera. Naravno da u tim prego­vorima uvijek iznova treba jasno stavljati do zna­nja međunarodnoj zajednici, i tu imaju pravo Bošnjaci, da je Srpska Republika tvorevina nasta­la na užasnom teroru (to najbolje dokumentiraju Srebrenica i Posavina) i da bi morala napraviti ustupke Bošnjacima i Hrvatima, ukoliko želi s njima živjeti u miru. Na taj način bi se mogle for­mirati srpske i nove bošnjačke županije. A ona posavska bi mogla i trebala napokon dobiti pravi zemljopisni oblik. S takvom teritorijalnom prera­spodjelom i dorađenim konsocijacijskim mode­lom upravljanja, imala bi BiH budućnost. Ako međunarodni pregovarači misle drugačije, onda bi morali jasno reći, zbog čega su dali
Srbima u Bosni i Hercegovini, i unatoč svim počinjenim zlodjelima, 49% prostora, a Bošnjake i Hrvate gurnuli na 51%, kako bi se mogli i dalje svađati i, ne daj Bože, ratovati. Za očekivati je da će i Srbi shvatiti prioritet suživota i mira. Oni koji su silom protjerali tolike Hrvate i Bošnjake s njihovih ognji­šta u Bosanskoj Posavini, morali bi imati toliko vida da uoče kako hrvatska sela zjape prazna; morali bi imati toliko razboritosti da uoče kako će i srpska zbog izrazito lošeg nataliteta ubrzo biti prazna. I njima tumaraju uglavnom nezadovoljni starci i starice. U suprotnom, na koridoru bi u neko dogledno vrijeme moglo izrasti toliko šipražja da će se kroz njega moći provlačiti samo divlje svinje od Banja Luke do Beograda. Ili bi se moglo dogoditi nešto drugo? Tko zna što? U povijesti je uvijek bilo tako da su jedni odlazili, a drugi dolazi­li. I to s pravom jer su imali progresivni natalitet.
Na putu švicarske ravnoteže
Etnički županijski uređena Bosna i Hercegov­ina, sa Sarajevom kao glavnim gradom, imala bi mnogo veću perspektivu od regionalno uređene.
To bi otvorilo put za izgradnju tolerantne i demo­kratske države, s građanskim pravima i indivi­dualnim slobodama. Uobičajena politička i intere­sna polemiziranja Hrvata Hercegovine i Srednje Bosne s onima u zapadnoj Bosni i Posavini, Srba uz Drinu s onima u Banjoj Luci, te Bošnjaka seku­larnog opredjeljenja s onima koji potajno razmi­šljaju o islamskom društvu, dovela bi s vreme­nom i do drugih savezništva na lokalnoj razini, gdje bi jednog dana Hrvati, Bošnjaci i Srbi zajednički branili županijske eko­nomske i građanske interese u odno­su na one s drugih područja i drugih ideoloških pogleda, ne gubeći pri tome ništa od svog vlastitog identite­ta. Ta ravnoteža bi s vremenom dove­la do onog stanja kakvo danas imamo u Švicarskoj. Tamo u mnoštvu nacio­nalno uređenih kantona postoje i oni koji su manji od 100 kvadratnih kilo­metara, dok se neki prostiru i na povr­šini većoj od sedam tisuća. To se sigurno ne bi dogodilo za nekoliko godina. Nije ni u Švicarskoj išlo tako lagano, kao što danas izgleda. I tamo su stvarane čak i nacionalne općine u etničkim kantonima kako bi se postigla uravnote­žena ravnopravnost. Uspjeh takvog eksperimen­ta moguć je uz dobru volju i u BiH. A pogotovo uz budno oko međunarodne zajednice, pod uvjetom da pristupi problemu zainteresirano i pošteno. Jedan od uvjeta za to jest i shvaćanje nekih svjet­skih političara da je Drugi svjetski rat davno zavr­šen. A da je takvih bilo i da ih još uvijek ima, govori najbolje primjer bivšeg francuskog pred­sjednika Mitterana koji je na primjedbu jednog francuskog novinara, kako Srbi užasno razaraju Vukovar, upitao dotičnoga: „Zna li on na kojoj su strani Hrvati bili u Drugom svjetskom ratu?” Kakvo ogavno pitanje čovjeka koji je svojim utje­cajem određivao sudbinu moderne Europe! To pitanje je toliko suludo kao što bi bila i slična, koja mu je mogao postaviti netko: Što su radili Francuzi u tolikim kolonijama? I koliko su nevinih ljudi ubili dok su pljačkali kolonijalnu sirotinju? Pošten odnos i istinska želja međunarodne zajednice za rješenjem nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini otklonila bi mnoge nesuglasice. Iluzorno je vjerovati kako barem još nekoliko godina neće biti potrebna budna pažnja međunarodne zajednice u BiH, kako bi se napokon posti­gle individualne građanske slobode, kao i ostva­renje potpunog prava manjina u većinskim sredinama. Samo tamo gdje su ljudi sigurni da mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru ili nevjeru, osje­ćati se pripadnikom ove ili one nacije, ravnopra­vnim građaninom i uz sve razlike, može se očeki­vati mir. Na svijetu nema prisilnog mira. Takvi se, a to su dobro iskusili Amerikanci i Rusi, kad-tad pretvore u buktinju nemira i rata. Iskreno se nadam da se u Bosni i Hercegovini neće ponoviti taj scenarij.
Katolički tjednik -1/6. siječnja 2013. 11
  1. Nijedan komentar do sada.
  1. No trackbacks yet.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s