Početna > Hrvati i crkva > Katoličku crkvu žele i fizički iskorijeniti iz Posavine i RS-a

Katoličku crkvu žele i fizički iskorijeniti iz Posavine i RS-a


Zbog njegove upornosti u zagovaranju ljudskih prava poštuju ga čak i oni koji ne misle kao on, zbog odlučnosti da društvene devijacije nazove pravim imenom iznova privlači pozornost. Principijelno i uzdignute glave, banjolučki biskup Franjo Komarica, koji je i predsjednik Biskupske konferencije BiH, govori i u ovom intervjuu povodom Velike Gospe, koji je zbog bremenitih okolnosti u zemlji skliznuo u društveno-politički diskurs.

.

Oče biskupe, kada sam Vas nedavno zamolio za jedan komentar, tražili ste malo vremena da se upoznate sa sadržajem teme o kojoj smo razgovarali. Tada ste mi rekli da ste u gužvi jer ste posredovali u pomoći hrvatskim obiteljima koje su se prijavile za povratak. Frustrira li vas činjenica da ipak odrađujete ‘tuđi’ posao?

Ne bih rekao da me frustrira, ali me žalosti, jer sam svjestan da — uz najbolju volju i uza sva nastojanja — ne mogu zadovoljiti sve potrebe ljudi koji mi se obraćaju u svojim egzistencijalnim potrebama, a što bi prvenstveno trebali raditi službeni predstavnici državnih institucija — u mjesnoj zajednici, u općini, u gradu, u raznim entitetskim ili državnim ministarstvima. Doista je žalosno, ali i sramota, da u našoj državi za mnoge njezine obespravljene građane tako malo — ako uopće — brinu službena državna tijela. Nije mi poznato da je slično u bilo kojoj od država na našem kontinentu.
Osobno sam smatrao cijelo ratno i poratno vrijeme, a smatram i danas svojom dužnošću da — kao predstavnik Katoličke crkve ne samo propovijedam Kristovo evanđelje i službeni nauk Crkve, nego i da u tom duhu i djelujem. A to znači da mi je obveza svakodnevno pomagati — dakako u okviru svojih mogućnosti —svakoga tko mi se obrati za pomoć u svojim potrebama — duhovnim, ali i materijalnim. U rješavanju materijalnih potreba ljudi, često sam prisiljen moliti političare da im oni pomognu u granicama svojih kompetencija. Nekad i uvaže moje molbe.

Ima se dojam da su brojni digli ruke od Hrvata katolika iz Posavine, Republike Srpske. Čini se, i oni sami od mogućnosti masovnog povratka i ostanka. Ima li nade, brojke oko povratka nisu optimistične?!

Gorka je i porazna činjenica da su jedni političari (domaći i međunarodni) poduzeli mnoge konkretne korake da se Hrvate, a time i Katoličku crkvu fizički iskorijeni iz tog područja na kojem su oni bez dvojbe s najdubljim korijenima. Drugi pak političari, osobito iz hrvatskog naroda nisu mnogo, a u banjolučkoj regiji skoro ništa, uradili za ispravljanje teške nepravde nad domaćim Hrvatima, odnosno katolicima. Veoma dobro znam da su se tisuće obitelji odmah nakon rata prijavile kod nas — crkvenih ljudi, za povratak. Nije tada bilo ni minimuma političke volje tadašnjih političara da se tim obespravljenim ljudima omogući siguran povratak i mogući opstanak u njihovim domovima, na njihovoj očevini. Nije bilo ni minimuma materijalne pomoći lokalnih općinskih i entitetskih struktura, koje su dobivale od međunarodne zajednice materijalnu pomoć za povratak svih, koji su to željeli pa tako i povratak Hrvata. Izgrađeni su deseci tisuća novih kuća, cijeli dijelovi gradova u RS, ali za povratak prognanih Hrvata iz tih gradova ili sela godinama nije bilo ni marke. Direktor Caritasa moje biskupije prosio je ‘od nemila do nedraga’ po mnogim europskim zemljama, uključujući i SAD, da obnovi barem jedan broj kuća i stanova povratnicima. Uspjelo nam je obnoviti oko 2500 stambenih jedinica za povratnike, te nabaviti više tisuća ovaca, koza i krava, kao i određeni broj poljoprivrednih i drugih strojeva da povratnici mogu nastaviti živjeti od rada vlastitih ruku. Na žalost, u većem broju sela, gdje smo obnavljali porušene kuće povratnicima, općinske vlasti godinama nisu htjele — unatoč mojim mnogobrojnim molbama — popraviti putove, osposobiti vodovode i obnoviti električnu mrežu, koja je postojala do rata, a koju ovdašnji Hrvati prije prisilnog izgona nisu bili demolirali.

Sve je to tako ciljano rađeno da što više vremena proteče; da u međuvremenu jedan dio prognanika umre, najčešće od tuge zbog nemogućnosti povratka u rodni kraj, a drugi opet da se nekako negdje snađe — u susjednoj Hrvatskoj ili nekoj od europskih ili prekooceanskih zemalja. Tako su se mnogi ljudi zajmovima u tuđini zadužili u brizi za svakodnevni život svojih obitelji. Djeca su rođena u nekom drugom životnom okruženju, život je za mnoge osobito u udaljenijim europskim i izvaneuropskim državama krenuo drugim smjerom i ti naši jadni prognanici su — ne htijući — osuđeni na definitivno izumiranje za svoj rodni kraj.

Veliki broj prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba — ne samo Hrvata katolika i dalje se ne može vratiti zato što je njihova predratna imovina uništena, ili zato što u njihovim mjestima povratka teren još nije očišćen od mina, a nema redovito ni osnovne infrastrukture. Osim toga mnogobrojni povratnici, koji su se bili već vratili suočavali su se i suočavaju s uvjetima koji ugrožavaju mogućnost njihova ostanka. U nekim nerijetkim slučajevima glavnu poteškoću povratku predstavlja izmijenjeno socijalno okruženje u kome se nalaze povratničke obitelji, osobito mladi koji tragaju za mogućnostima višeg obrazovanja i zapošljavanjem.

Istini za volju, unatoč svemu tome u posljednje se vrijeme javlja sve veći broj prognanika pa i njihove djece, koji traže mogućnost, dakako i pomoć, političku, pravnu i materijalnu, da se vrate i nastave živjeti na njihovim zapuštenim ognjištima. Mnogi od njih — više od 800 obitelji ­­— su se i meni osobito u ovih pola godine osobno javili sa svim potrebnim podacima, ali ja sada, na žalost, ne mogu više naći kod međunarodnih karitativnih organizacija nužnu materijalnu pomoć. Njihova imena i sve podatke proslijedio sam u nadležno ministarstvo RS-a s molbom da ono poduzme što treba, kako bi se više pomoglo konačno i Hrvatima povratnicima, koji su — prema službenim podatcima — kroz sve ove poratne godine sveukupno dobili tek 3 % od dodijeljene međunarodne pomoći za povratak u BiH.

Nedavno ste imali više susreta s europskim političarima u Strasbourgu. Ima li, osim obećanja, naznaka da bi mogli što konkretno učiniti za rješavanje problema Hrvata u BiH?

Dobio sam obećanja, ali to nije dovoljno. Bilo je i prije mnogih obećanja, ali često nije bilo ispunjenja tih obećanja. Ja to i razumijem, jer i ti ljudi koji obećaju nisu svemoćni. Ovise o volji i drugih.

A ako te volje kod drugih nema?!

Sveta Stolica stalno upozorava da se nijedno područje toliko blizu Vatikana ne suočava s opasnošću da nestane kao Hrvati katolici iz BiH.

Dobivate li bilo kakve odgovore, komentare na ove strepnje?

Općenito se kaže da je Sveta Stolica međunarodno priznati moralni autoritet — ne samo za članove Katoličke crkve nego i za društvene zajednice i zajednice narodâ. U nedavnoj teškoj tragediji narodâ naše zemlje, Sveta se Stolica iznimno zalagala za zaustavljanje ratnih stradanja ljudi i uništavanja materijalnih dobara. U godinama poraća u dosta navrata je pokazala svoju iskrenu zabrinutost za nerješavanje teških životnih situacija stotina tisuća prognanih, izbjeglih i obespravljenih naših sugrađana. Sve to dobro znaju ne samo domaći političari, nego i međunarodni službeni predstavnici u našoj zemlji, U češćim kontaktima s nekima od njih doživljavam njihovo uvažavanje uloge Sveta Stolice i slaganje sa sadržajem njezinih poruka i apela. Ali, gorka je činjenica da je službeni predstavnik Svete Stolice na međunarodnoj konferenciji o ljudskim pravima u Banjoj Luci 10. prosinca 2011. u svome interventu morao izreći i ove riječi: “Na žalost, svi ovi apeli vrhovnog poglavara Katoličke crkve, osobito uspostava temeljnih prava stotina tisuća građana ove zemlje, ostali su sve do danas bez ozbiljnijeg uvažavanja vlasti. Tek nekoliko postotaka prognanih i izbjeglih u krajevima RS-a uspjelo se do sada vratiti i ostati u svome domu“.

Iako su sredstva ograničena i nešto manja, ipak ste nedavno rekli da je u posljednje dvije godine izdvojen najznačajniji iznos novca za prognanike u Republici Srpskoj!

Prema službenim podatcima koji su mi bili predočeni u ranijim godinama za povratak Hrvata u entitet RS-a dodijeljeno je zanemarivo malo materijalnih sredstava. Postavljanjem Hrvata na mjesto nadležnog ministra u Vladi RS-a osjetio se pomak na bolje i kad su u pitanju donacije u korist zamolbi hrvatskih žitelja ovog entiteta. Na žalost, u posljednje dvije godine, koliko mi je poznato, dramatično je smanjen proračun toga ministarstva, tako da ono i uz najbolju volju resornog ministra ne može ni izdaleka zadovoljiti sve opravdane molbe prognanih Hrvata koji se žele vratiti.

Očekuje se da Sveta Stolica uskoro imenuje novog papinskog izaslanika u BiH. Imate li naznake vezano uz to?

Neslužbeno mi je rečeno da se “neće dugo čekati s imenovanjem novog nuncija u BiH.“

Oče biskupe, BiH stalno prolazi kroz scile i haribde, a vlast iz jedne krize upada u drugu. Kako konačno završiti ovaj košmar koji traje punih 20 godina, ima li rješenja?

Odgovaram vam onako, kako razmišljaju “obični“ građani ove jadne države, a s kojima sam svakodnevno u kontaktu. Bosni i Hercegovini, kao međunarodno priznatoj državi, nužno su potrebni najprije pravni okviri, koji će jamčiti svim njezinim stanovnicima sva osnovna ljudska prava i slobode, kao i prava i slobode svim trima konstitutivnim narodima, te nacionalnim manjinama. Ljudska prava nisu nikakve povlastice, nego su odraz i plod onoga što je najplemenitije u ljudskom duhu i čovjekovo dostojanstvo, težnja za slobodom i pravdom, traženje dobra i prakticiranje solidarnosti. Njih su dužne štititi i promovirati sve normalne političke strukture.
Dosadašnja vladavina poluprotektorata međunarodne zajednice u BiH pokazala je svoju ružnu sliku i iznjedrila za stanovnike ove naše zemlje gorke plodove neodlučnosti, nejedinstvenosti i neučinkovitosti glavnih aktera naše sudbine, tj. supotpisnika Mirovnog sporazuma iz 1995. godine. Predstavnici — osobito EU, ali i SAD — morali bi uložiti dodatne napore — na temelju dosadašnjih svojih iskustava pa i fatalnih odluka — za potrebno i uspješno liječenje ove vrlo ozbiljne pa i opasne rane na tijelu našeg kontinenta. Trebali bi još odlučnije, zajedničkije i konsekventnije “prisiliti“ domaće političare da konačno nauče kako raditi za ovu zemlju da bi ispunili osnovna legitimna očekivanja njezinih stanovnika, te da im pruže podršku i naputke da to konačno i urade.

Nedavno je postignut sporazum o ustavnim promjenama u kojima se spominje i hrvatsko pitanje. Kako ga komentirate i jeste li zadovoljni tim prijedlozima?

Nisam uspio temeljitije prostudirati dotični sporazum, te ne mogu mnogo o njemu ni reći.

Uskoro su izbori. Kakva su vaša očekivanja u tome smislu u pogledu bolje zastupljenosti Hrvata katolika u vlasti?

Volio bih da i hrvatski narod u ovoj zemlji bude više svjestan svoga prava, ali i svoje obveze da više konstruktivno doprinosi općem boljitku svih njezinih žitelja. Na temelju iskustva iz svih poratnih godina, osobito kad su izbori u pitanju, ima se dojam da ogromna većina našeg naroda nije dovoljno politički zrela, pa da zna i hoće pametno, razborito, složno i odlučno suodlučivati o svojoj budućnosti na cijelom području Bosne i Hercegovine, a za što im kakvu-takvu povoljnu prigodu pružaju izbori. Za predstojeće izbore sam zadnjih mjeseci i osobno, a i zajedno s drugim biskupima, poticao sve one, osobito koji su izvan BiH, a koji imaju pravo na izlazak na izbore, da to svoje pravo ovaj put konačno i iskoriste. Vjerujem da će odaziv — osobito naših izbjeglica i prognanika — ovaj put biti veći nego ranijih godina, jer sada mnogi znaju da imaju pravo na dvojno državljanstvo — na državljanstvo Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Naravno da će poželjna bolja zastupljenost Hrvata u vlasti ovisiti i o međusobnom ponašanju vođa pojedinih stranaka s hrvatskim predznakom. Ako budu kao do sada slični “rogovima u vreći“, bojim se da unatoč mogućem većem odzivu birača neće biti dovoljno dobrih rezultata.

Hrvatska je na vratima Europske unije. Može li ta činjenica dovesti do novoga egzodusa Hrvata katolika iz BiH zbog vjere u bolji život?

Može, ali i ne mora. Jedno od temeljnih ljudskih prva je i pravo na slobodno odlučivanje.

Kada ste primili priznanje vlasti Republike Srpske čule su se i riječi kritika na vaš račun o tome da ste izdali načela za koja ste se borili. Što na to velite?

Slušao sam Čovjeka — ljutita — da psuje Sunce. Tog istog Čovjeka sam također slušao da je jednom drugom prilikom hvalio Sunce i zahvaljivao mu za njegovo svjetlo i njegovu toplotu. A Sunce je jednako svijetlilo i grijalo i prvom i drugom prilikom. Nije se “tužilo“ što ga je Čovjek — kojem je činio dobro — psovao, a niti se “ponosilo“ kad ga je isti Čovjek hvalio!

Imate li informacije oko mogućeg okončanja rada Međunarodnog povjerenstva o Međugorju i objave određenih rezultata tijekom ove godine?

Nemam nikakvih informacija o radu Međunarodnog povjerenstva o “fenomenu Međugorje“.

Piše: Zoran Krešić / vecernji.ba

Kategorije:Hrvati i crkva Oznake:
  1. jozo
    11, Prosinac , 2012 u 21:30

    Nažalost svi vode pogrešnu politiku ,od početka problema do danas vjerski prestavnici kao i politički huškali su svoj narod na na drugi , odnosno na braću jer su , narod u bih svi pomješani famelijarno, da smo svi braća ,samo što to nije pojedincima pasalo i tako jim je uspjelo napraviti to što su napravili.

    • Ivo Gavrić
      17, Siječanj , 2013 u 01:04

      Političari vode politiku, njima sve a narodu ništa. Narodu kruha i igara, kako to Rimljani rekoše. Narod još samo za kruh i ima, a ONI, svi odreda jarani, svađaju se međusobno, prepucavaju…..i prave PREDSTAVE I CIRKUS za narod, umjesto igara!
      U BiH nema problema u međuljudskim odnosina. Postoji problem između VLADAJUĆE POLITIČKE OLIGARHIJE I NARODA (svih zajedno i jednako)
      Mislim da griješiš za vjerske predstavnike, jer mnogi se uopće ne interesiraju, ali biskup KOMARICA, već godinama, uporno i neumorno radi i bori se za rješavanje ovog problema. Nedavno je otvoreno opružio hrvatske političare za izdaju i kriminal, posebice u RS-u, a i kardinal Puljić već duže vremena kritizira hrvatske “stožerne” političke predstavnike, pa i glavnog “STOŽERNIKA” ČOVIĆA, koji “suosjeća” sa narodom, pa je sebi napravio “KUĆICU” OD 5 MILIONA KM.

  1. No trackbacks yet.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s