Početna > Hrvati i crkva, Obnova i povratak, Ratni zločin > Hrvati se ne vraćaju u RS, ali za to nisu krivi samo “oni drugi”

Hrvati se ne vraćaju u RS, ali za to nisu krivi samo “oni drugi”


(U Hrvatskoj; -do završetka obnove Srbima ostalo je nekoliko procenata –Bošnjaci, kao nacionalna manjina imaju najbolji status, za primjer u čitavom svijetu- za svaku pohvalu.
Kako je uzvraćeno Hrvatima u RS i BiH? U RS-u Hrvatima obnovljeno tek nekoliko procenata, u FBiH Hrvati majorizirani, a na državnom nivou odbija se pomoć Hrvatima donacijom građevinskog materijala iz RH- za svaku osudu.
“Ružno i tužno” reče biskup Komarica, “Ubijaju ljude po drugi put”. Nije li i ovo učešće u projeku ETNIČKOG ČIŠĆENJA tj. ratni zločin i dali će itko ikada za ovo odgovarati? Nadam se da hoće!!
-komentar/ Ivo Gavrić)
U bližoj okolici Banje Luke, nekad pretežito naseljenoj katolicima i Hrvatima, i na kojoj se prostiru katoličke župe Petrićevac, Budžak, Marija Zvijezda (trapisti), Motike, Trn, Barlovci, Ivanjska i Šimići, od predratnih 23.278 katolika, krajem 2011. godine bilo ih je svega 1.536!
.
Statistike kazuju da je u Bosni i Hercegovini prije rata (1992-1995) bilo oko 835.000 katolika, velikom većinom Hrvata, a prema najnovijim podacima krajem 2011. ih je bilo oko 441.500. U odnosu na predratno stanje, trenutno ih je manje za 394.000. Posljedica je to tzv. “etničkog čiš­ćenja” ili protjerivanja katolika i Hrvata, osobito iz Republike Srpske, provedenog tijekom i naročito pri kraju rata. Na područjima općina Banje Luke, Bosanske Gradiške, Kotor Varoša, Laktaša, Ljubije, Mrkonjić Grada i Prijedora godine 1991. bilo je 43.460 Hrvata. Tome broju bi svakako trebalo dodati još barem 5-6 tisuća, od ukupno 35.703 onih koji su se te godine u popisu stanovništva izjasnili kao Jugoslaveni, a bili su Hrvati. Godine 1999. u navedenim općinama bilo je Hrvata katolika 6.105, a izumiranjem taj se broj još smanjio, i krajem 2011. bilo ih je svega 4.874.
U bližoj okolici sjeverozapadno od Banje Luke, nekad pretežito naseljenoj katolicima i Hrvatima, i na kojoj se prostiru katoličke župe Petrićevac, Budžak, Marija Zvijezda (trapisti), Motike, Trn, Barlovci, Ivanjska i Šimići, od predratnih 23.278 katolika, krajem 2011. godine bilo ih je svega 1.536!
.
Neznatan povratak prognanika u Republiku Srpsku.Očekivanja da bi poslije sklapanja Daytonskog okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim osobama (Aneks 7) moglo doći do povratka izbjeglica i prognanika svojim kućama, nisu se ostvarila, posebno ne u banjolučkom kraju i u Republici Srpskoj. U naprijed spomenute župe vratilo se možda tek par stotina starijih osoba, ili bračnih parova.Na tu činjenicu učestalo su ukazivali najviše, i gotovo jedini, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, i Franjo Komarica, biskup banjolučki. Činili su to kako na redovitim zasjedanjima Biskupske konferencije BiH tako i na zajedničkim zasjedanjima s Hrvatskom biskupskom konferencijom, kao i u svojim izvješ­ćima i obraćanjima za pomoć Svetoj Stolici, te u različitim intervjuima i izjavama za tiskovne i elektronske mass-medije.


Razlozi slabog povratka. Kao što je u svoje vrijeme trebalo ukazivati na one koji su odgovorni za “etničko čišćenje”, isto tako je bilo opravdano i nužno u nekom vremenu ukazivati na sprečavanje i sračunato opstruiranje povratka prognanika svojim domovima. Ali kako ni nakon sedamnaest godina od naprijed spomenutog Sporazuma nije došlo do imalo znatnijeg ili zapaženijeg povratka katolika i Hrvata u svoju bosansku postojbinu, pokazuje se posve uzaludnim ponavljati i isticati da vlast Republike Srpske opstruira povratak, pa da ga zato ni nema.

Nisu, međutim, za slab ili skoro nikakav povratak krive jedino vlasti Republike Srpske, ili lideri pojedinih političkih stranaka u tom entitetu. Ako su u prvo vrijeme i kroz niz godina povratak onemogućavali srpska vlast i zagovornici stvaranja i obrane “čistog srpskog prostora”, treba reći da povratka nije bilo, i nema ga najviše zbog toga jer se tijekom tolikih godina većina prognanika u Hrvatskoj uglavnom nekako snašla, i oni se ne žele vratiti u Republiku Srpsku. Mnogi se više ni ne mogu vratiti, jer su svoje kuće i imovinu tijekom ili po završetku rata na brzinu prodali, ili mijenjali za drugu u Hrvatskoj, ili im je ona potpuno uništena. Stoga uporno ponavljati kako vlasti Republike Srpske, od općinskih do entitetske, opstruiraju i onemogućavaju povratak, ili kako se povratnicima ne pruža potrebna pomoć za održivi povratak, ne samo da te vlasti uopće ne pogađa, jer su na to već otvrdnule, nego djeluje destimulirajuće i na one koji još možda dvoume da li se vratiti na svoje, ili ne.

Valja reći i to da su slabom povratku prognanika u Republiku Srpsku pogodovale također različite materijalne stimulacije i potpore kojima je vlast u Republici Hrvatskoj, zbog vlastitih interesa, nastojala zadržati Hrvate na svom području.

Nema nikakve dvojbe oko toga da su Hrvati i katolici u Republici Srpskoj zapostavljeni, i da se povratnicima ne poklanja ni približno pažnja, osobito na razinama lokalne uprave ili mjesnih zajednica, kao što se poklanja srpskim izbjeglicama i raseljenim osobama. Stoji, međutim, i to da ponegdje povratnici od organa civilne vlasti ni ne traže pomoć, očekujući valjda da to učini netko drugi za njih, ili da netko dođe i da ih upita: treba li im, i žele li kakvu pomoć!

Nedovoljno, ali pomoći je ipak bilo. Za slabo angažiranje u pospješivanju povratka i u pružanju pomoći povratnicima prigovori se mogu staviti i na držanje hrvatskih zastupnika i sudionika, tamo gdje ih ima, u organima vlasti u Republici Srpskoj. Ali objektivnosti radi, makar da su to rijetki slučajevi, vrijedi spomenuti kako su ranijih godina gradska vlast Banje Luke i entitetske vlasti Republike Srpske neku pomoć pružale povratnicima bilo u obnovi kuća, dijeljenju poljoprivrednih manjih strojeva ili krava, bilo u rješavanju komunalnih problema, kao što su dovođenje struje, popravak i asfaltiranje putova, vodoopskrba, a također u obnavljanju porušenih ili teško oštećenih crkava i drugih crkvenih objekata. U tom pogledu treba istaknuti jače angažiranje u novije vrijeme gosp. Davora Čordaša, iz reda hrvatskog naroda, sadašnjeg ministra za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske.

Dakako da krivicu i krivce za progon Hrvata katolika i za razaranje njihovih kuća, za sprečavanje povratka prognanika, ne treba prešućivati. Ali isto tako ne treba prešućivati da je nešto povratka bilo, i da je neka pomoć povratnicima davana. A prešućuje se, pa čak i niječe da je te pomoći bilo, ili da je ima. To se sigurno događa i zbog nedostatka pravih i potpunih informacija u javnosti o tome što se čini, i kakvi se rezultati glede povratka i povratnika postižu. Stoga umjesto stalnog kukanja kako povratka nema i kako ga netko onemogućuje, bilo bi, i bit će mnogo korisnije, i djelovalo bi, i djelovat će stimulativnije na povratak ako se iznose pozitivni primjeri povrataka koji su se dogodili, kao i podaci o pomoći u različitim vidovima, koja je povratnicima dostupna ili koja im se pruža. To je i razlog što ću ovdje, na kraju, navesti da je u godini 2011. od ukupnog iznosa 3,216.207 KM proračunskih sredstava, za povratnike i povratak Hrvata u RS investirano oko 2,5 milijuna KM, a od toga je u banjolučkoj regiji, koja obuhvaća područja Banje Luke, Gradiške, Kotor Varoša, Laktaša, Mrkonjić Grada i Prijedora, za hrvatske povratnike izdvojeno 971.077 KM, od čega 85.500 KM za održivi povratak, 172.920 KM za obnovu i rekonstrukciju kuća, 497.150 KM za infrastrukturu i 215.500 KM za vjerske ili crkvene objekte.

Ako je već povratnika Hrvata u RS veoma malo, pozitivna stvar je makar to da se prognanici koji žive u Hrvatskoj i po europskim državama jednom godišnje, redovito uz neki crkveni blagdan, u većem broju okupe u svom rodnom kraju, kao što je slučaj, npr. u župama Kotor Varoš, Ivanjska i Šimići, i u selima Stranjani i Matoševci, barlovačke župe. Tu praksu bi svakako trebalo i ubuduće podržavati, i prenijeti na potomke, da se barem na taj način održi veza s rodnim krajem ili krajem svoga porijekla.

Piše: Fra Velimir Blažević | Svjetlo riječi

  1. Prkan
    13, Lipanj , 2012 u 09:27

    Upravo ste mi misli uzeli o kojima već duže razmišljam , na pozitivan način mislim. Naime, iako ima ljudi, u politici ili općenito kao Vi, koji žele učiniti nešto, pokrenuti stvari, pojavi se problem da počnu previše upadati u oči onim neradnicima i foteljašima. Neradnici i foteljaši bivaju tako razotkriveni pa se moraju jednostavno suprotstaviti toj promjeni da bi nešto radili i opet sve vratili u kolotečinu nerada ili ga svesti na minimum. Potpuno razumijem u kakvoj ste situaciji i znam da Vam nije lako je ih bockate i podsjećate da ne rade dovoljno. Drago mi je što ne odustajete i time doprinosite boljoj budućnosti. Što se tiče suživota moram priznati da Vi imate vjerojatno pravo jer boravite dole duže nego ja. Razlog što želim da se moje obnovi je jer mi je dole početak života, otac mi je u B.Brodu sahranjen, jedan djed i baka u D. Kolibama a drugi u Novom Selu. Ponosim se što dolazim iz posavine. Nadam se da ću u skoroj budućnosti moći prespavati u svojoj kući. Još jedna stvar o kojoj bi nešto rekao, sigurno ste primijetili da na svakom većem križanju i ulasku u drugi grad ima izvješena zastava RS. Ja kad to vidim dobijem odmah osjećaj da tu ne pripadam, da je to sad teritorij neprijatelja, bez uvrede tako ja osjećam. Hvala na ohrabrujućem odgovoru g. Gavrić, morati ćemo jednom na Jelen Pivo kad svratim u BiH.

  2. Prkan
    12, Lipanj , 2012 u 09:30

    Hvala na ovom članku g. Gavrić. Ja osobno dolazim iz Bosanskoga Broda, koji je sada samo Brod, e pa za mene je i bit će uvijek Bosanski Brod. Počeo sam ganjati ovu zadnju donaciju, iako je moja kuća, zapravo kuća mojih roditelja od kojih je moj otac poginuli branitelj, usred srba koji su se sa svih krajeva naselili tamo. Bilo je mnogo razmišljanja o tome da li da išta poduzimam što se tiče moje očevine, da to tako nazovemo. Najrađe bi sve sravnio i pusti da na njivi koja bi ostala raste cvijeće, jer je jako deprimirajuće kad dođete i vidite da svake godine nešto novo fali na kući, kablovi počupani radi bakra, cijevi za vodu, radijatori itd. Ali oni (RS) su krali i rušili pa sad neka izvole da i obnove i zato sam išao u svu tu proceduru dobivanja donacije iako na kraju ne moram ništa ni dobiti jer po svemu što čujem i čitam može još 10 g. da prođe dok ne dobijem donaciju. Ljudi koji su se snašli i sad žive u Hrvatskoj, često znaju na isti način razmišljati, no postavlja se pitanje, ja obnovim a oni opet pokradu. Što se u vezi s tim poduzima? Znam, mogu osigurati kuću, no mislim da to nije riješenje. Ima puno toga što bih mogao napisati iz moje perspektive gledanja ali mislim da dok su zagovornici velike srbije na vlasti nikad ništa neće biti od suživota u BIH.

    • Ivo Gavrić
      12, Lipanj , 2012 u 14:34

      Razumoijem vaše razočaranje, kao i mnogih drugih. Najveći problem, osim sporosti i nedostatne obnove, je neupućenost. Stoga se ja i trudim da pisem, progovorim o mnogim stvarima o kojima mnogi žele da govore a nemaju mogućnost i priliku. Ljutnju moramo usmjeriti u pravom smjeru. Moramo prvo počistiti ispred svoga praga. Uz sve opstrukcije i nepravde učinjene od drugih, naši politički predstavnici u RS-u i Bosanskoj Posavini čine gotovo ništa. Samozadovoljni i dobro plaćeni samo distribuiraju, na upitan način, to malo, 3% ukupnih donacija za Hrvate, Smatraju da su učinili puno za Hrvate, kao da su dijelili vlastita sredstva. Kažu da su učinili više od mene, koji radim besplatno i nije im palo napamet da traže više, dodatna sredstva, deblokadu dostave građevinskog materijala iz RH,…brinu samo za svoje fotelje i, nedaj Bože, da se zamjere nekome. Tako sam ja deblokirao pomenutu dostavu, koja je ponovno blokirana i opet, ja sam ponovno reagirao. Sve što radim, radim dragovoljno i za svoj narod, ali, eto, njima nevasljam, smetam. Zvanično ime grada je Bosanski Brod/Brod, kako kome odgovara. U narednom periodu bit će više stedstava za obnovu i održivi povratak zbog donatorske konferencije, oko 80 miliona KM za BiH. Stoga, svi se javite. Šta se tiče krađa, lopvi nemaju nacionalnost i svugdje ih ima. Ali što se tiče odnosa sa stanovnicima, Srbima i institucija, odlični su. Ne miješajmo to sa odnosima između političara. Ja sam u D. Kolibama, Bos. Brodu od 2005. g. češće nego u Sl. Brodu i daleko sam bolje primljen ovdje, na svojoj djedovini i osjećam se potpuno sigurno. Stoga, ne izdajmo svoju djedovinu, očistimo, tražimo obnovu i vraćajmo se, tko god to može. Ovdje je puno jeftiniji život, režije, pa je za umirovljenike daleko povoljnije. Ostali mogu dolaziti vikendom, iznajmiti obnovljeno ili uspostaviti kontakte sa komšijama. Države i politićari dolaze i odlaze a narod i zemlja ostaje. Vlasnik zemlje je gospodar prostora, STOGA AKO SMO IZDANI VEĆ NEKOLIKO PUTA OD NAŠIH, NE ČINIMO TO SAMI SEBI. VRATIMO SE USPRKOS SVIMA KOJI SU NAS U TOME SPRJEČAVALI I NISU ŽELJELI DA SE VRATIMO. NE IZDAJMO RODNU GRUDU I GROBOVE PREDAKA!!

  1. No trackbacks yet.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s