Početna > Hrvati i crkva > Intervju sa Vinkom kardinalom Puljićem- Podlegli smo napasti kukanja i premalo radimo na zajedničkoj strategiji.

Intervju sa Vinkom kardinalom Puljićem- Podlegli smo napasti kukanja i premalo radimo na zajedničkoj strategiji.


U Bosni postoji izreka: „Novi dan – nova nafaka.“ Nju je vrlo teško prevesti, a da ne izgubi smisao kojega ovdašnji narod dobro razumije.

Premda ovo „nafaka“ doslovno znači „trošak za hranu“ kontekst govora upućuje i na značenje: „nova prigoda“, „nova milost“, „novi izazov“. Sve to dio je sadržaja „pripravničkog“ vremena došašća.

Došašće je u kompleksnoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti vrijeme koje katolici u mnogim krajevima uzimaju „zaozbiljno“. Većina župnika će potvrditi da su crkve najviše ispunjene kada se slave mise zornice. No, to je i razdoblje kada čovjek treba stati pred sebe i pogledati u kakvoj se situaciji nalazi te pokušati definirati što je to što bi mogao i trebao promijeniti.
U tom kontekstu razgovarali smo s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem te ga pitali kakvo je nacionalno i vjersko bilo hrvatskoga naroda, osobito u BiH.

Uzoriti, na početku smo ovogodišnje priprave za najradosniji kršćanski blagdan – Božić. U kakvoj ga društvenoj situaciji, prema Vašem mišljenju, dočekuju Hrvati u Bosni i Hercegovini?

Na svjetskoj razini zapljusnuti smo bankovnom groznicom koja je nametnula gospodarsku krizu, pad zaposlenosti i političku nesigurnost. Odjekuju ratišta, nasilje, moć jačih nad slabijima itd. Kod nas je politička neizvjesnost, a sve te svjetske silnice odražavaju se i nad „našim nebom“. To je gledano ljudskim očima, kroz ovu maglu koja se redovno nadvija u ovo vrijeme. Gledajući vjernički, prepoznajemo Božju blizinu u ovom liturgijskom vremenu priprave za Božić. Vjernik ide u susret Bogu, ili još bolje Bog dolazi u susret čovjeku u stvarnosti koju proživljavamo. Zato tu svoju stvarnost s Bogom doživljavamo i nadilazimo.

Nekoć ste rekli da Hrvati „cure“ iz Bosne. Kako danas gledate na to? Je li zaustavljen trend „curenja“?

Nisu to „masovna curenja“ nego je to „kapilarno“. Problem je i kod drugih naroda, samo što se manje osjeti na broju. Isti je problem u kontekstu govora o jednakim pravima, pa ljudima dodije ova negativna klima oko jednakopravnosti. Zabrinjavajući je problem opadanje nataliteta. To nije samo kod Hrvata nego i kod drugih žitelja u BiH. Potrebno je ohrabrenje za život i spremnost suočiti se s izazovima, a ne samo kukati. Važnije je poticati nego se zaustavljati na obeshrabrujućim stvarnostima.

Zamijećeno je da u posljednje vrijeme rijetko ili, bolje rečeno, rjeđe komunicirate s vodećim hrvatskim političarima u BiH. Je li to istina i, ako jest, što im najviše „zamjerate“?

Istina je da sve manje komuniciram jer oni ne žele i nemaju potrebe. Oni meni zamjeraju jer sam prigovorio da vode lokalnu politiku, a ne skrbe se za sve Hrvate na cijelom području BiH. Posebno je prljava njihova politika da se ne mogu zaposliti Hrvati koji žive izvan njihove zone interesa… Tu ima i političkih partnerskih dogovora, gdje smo mi izvan njihove zone interesa postali žrtve s kojima se oni „potkusuruju“.

Iz određenih krugova intelektualaca može se čuti kritika na račun prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o tome da je htio „iseliti“ Hrvate iz Bosne te Hrvatskoj pripojiti dio bh. teritorija. Ako Hrvati u vremenu poraća „dragovoljno“ odlaze je li, onda, Tuđman bio u pravu i samo „vizionarski“ definirao stvari ili je riječ o nečemu drugomu? Kako Vi gledate na to?

Ne znam koliko je to sve bila politika predsjednika Tuđmana, a koliko onih koji su mu sugerirali „teoriju banovine“. Još je prerano prosuđivati dnevnu politiku koja se igrala u javnosti, u medijima, a u biti su se u pozadini odvijali drugačiji razgovori. Nije na meni da donosim sud, ali dokumenti koje sam pisao moćnicima svijeta i Svetoj Stolici bit će zanimljivi za proučavanje…, da se neke stvari jasnije vide. Slegla se na njega ta prljava igra oko iseljavanja Hrvata, a bilo je i domaćih i stranih „kumova“ oko toga. Tko bude iskren u povijesti moći će donositi objektivnije sudove. Kako bilo da bilo, mi smo bili žrtva tih igara.

Što je unutar hrvatskog korpusa današnjice akutni problem?

Prekasno smo zauzimali jasne stavove, premalo se organizirali da se snažnije borimo za jednaka prava. Bježali smo od institucija, a samo se kroz institucije mogu izboriti naša jednaka prava. Tu su odgovorni i glasači koji ne izlaze na izbore i tako daju priliku da stvar ide na štetu Hrvata itd. Ne može se politika voditi „na daljinski“, treba sići među narod.
Nažalost, neki su spremni založiti narod radi osobnih interesa, a to se u javnosti drugačije prikaže.

Kardinal Bozanić je svojedobno govorio o „grijesima struktura“. Možemo li u duhu adventskoga pročišćavanja govoriti o „grijesima Crkve“ u poslijeratnom razdoblju na našim prostorima? Što Crkva ima za „ispovjediti“ mišlju, riječju, djelom i propustom?

Ovdje mogu govoriti o sebi, a ne o cijeloj Crkvi. Svatko od nas mora i može uočiti što je propustio ili krivo učinio. Vidio sam da obično oni koji su izmaknuli „leđa“ prozivaju što treba činiti netko drugi. Mi svi moramo, svatko u svojem srcu i savjesti, preispitati se i hrabrije se suočiti s izazovima vremena. Zato sam i pozvao našu mjesnu Crkvu da jačamo u vjeri te budemo djelotvorniji vjernici. Previše smo podlegli napasti kukanja, a premalo radimo na stvaranju zajedničke strategije. Previše druge optužujemo, a premalo želimo podmetnuti leđa kad je najpotrebnije.

Nije nikakva tajna da je tijekom, ne tako davne, prošlosti bilo nesuglasica između franjevaca i dijecezanskoga biskupa u BiH. Kako gledate na ove odnose danas? Postoji li nešto što bi se trebalo popraviti?

Crkva je trajno obnavljajuća. Tako i naši odnosi moraju biti trajno obnavljajući u duhu svetog Franje, komu je Isus Krist bio središte. To nas treba voditi, a ne klansko raspoloženje. Ako nam Krist bude mjerilo, moći ćemo na sve teme otvoreno razgovarati i na svako pitanje tražiti odgovor u duhu vjere. Moja je želja da pristupimo svjesno i odgovorno pred Bogom i narodom te radimo na novoj evangelizaciji koja nas treba prvo zahvatiti, pa ćemo biti vjerodostojniji u naviještanju i svjedočenju. Ipak sam zahvalan onima koji su otvoreni i spremni za suradnju oko kraljevstva Božjeg.

Crkva, dakako, nije socijalna ustanova, ali promišljajući o dobru vjernika mora misliti i na ovu socijalnu dimenziju. Treba li se Crkva u BiH više pozabaviti temom ekonomskog i socijalnog oporavka te kako naći pravu mjeru?

Istina je da su ovo izazovna vremena i na socijalnom planu. Zadatak Crkve je da u svom pastoralnom planu ima i djelotvornu ljubav. Ne može Crkva preuzeti ulogu države, ali može biti poticaj u pozitivnim programima. Nešto od toga smo pokušali na raznim područjima, ali je vrlo teško pokrenuti pozitivne snage. Valja ozbiljno razmisliti o kulturi rada, o jednoj većoj nesebičnosti, da se zna ulagati te tek kasnije računati s probitkom. Nije lako organizirati takav program, kada ljudi žele „uvečer ubrati što su ujutro posijali“.

Jesu li Hrvati još uvijek katolički narod?

Sigurno da u većini Hrvata postoji kršćanska svijest i religiozni duh. Mnogi osjećaju katolički vjeru kao dio njihovog identiteta. A koliko su praktični katolici, na to ne bih mogao paušalno odgovoriti. Jedno mogu reći, da premalo svoje katoličanstvo u javnosti svjedoče. Posebno oni koji sudjeluju u kreiranju zakona i struktura društva. Ipak, toliko je duša našeg naroda prožeta kršćanskim duhom, da mnogi i kada bi htjeli izbjeći ne uspiju, jer su duboko označeni.

Papa poziva na novu evangelizaciju, Vi ste proglasili Godinu vjere, koji su, u ovom kontekstu, pastoralni naglasci?

Upravo sam pozvao da Prvom nedjeljom došašća započne program Godine vjere u našoj nadbiskupiji, kao priprava za proslavu Godine vjere s Općom Crkvom u listopadu 2012. kada započinje. U svojoj Poruci sam dao praktične upute na što posebno staviti naglasak. Želio sam da svoju vjeru bolje upoznamo kako bismo ju znali obrazložiti. A Sveti Otac je pozvao Crkvu da krene putem nove evangelizacije. Valja ponovo zasjati radosnija vjera koja je niknula u našim srcima. Potrebno je da budemo više prepoznatljivi u tome da smo Isusa doživjeli te da s Njime živimo. Ova oba programa se u biti dopunjuju.

Najavili ste održavanje Biskupijske sinode u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ostajete li još uvijek pri toj ideji i dokle se stiglo u realizaciji?

Ako me Bog poživi neću odustati od ovog zahtjeva vremena i održat ćemo Sinodu u nadbiskupiji. Tražim jednog voljnog svećenika da sa mnom surađuje kako bismo zajednički krenuli u pripremu, a onda i održavanje. Mnoge stvari na području nadbiskupije vape za tim zahvatom. U većini svećenika postoji otvorenost i spremnost suočiti se sa zahtjevom održavanja Biskupijske sinode. A kod laika vjernika je još veća spremnost.

Na kraju, što kažete na ideju održavanja jednog ili više „svehrvatskih“ sabora u BiH? Je li to potreba koja se sama po sebi u današnjici nameće?

Demokracija je za sada jedini prihvaćeni pozitivni politički put. Ali nažalost, i u njoj se nameće načelo „jači i brojniji“. Tako da i taj svehrvatski sabor ne može donijeti korisnih plodova jer se nameće mišljenje ne što je bolje nego tko je glasniji i tko više može. Nije dozrela svijest istinske ljubavi prema svome narodu na svim područjima BiH, pa da se svaki čovjek osjeti da pripada svome narodu. Najgori je osjećaj da te nitko ne treba i da smetaš pojedinima koji imaju svoje interese.

Preuzeto od Katoličkog tjednika,
Razgovarao: Josip Vajdner

Kategorije:Hrvati i crkva Oznake:
  1. Nijedan komentar do sada.
  1. No trackbacks yet.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s